"Klara, Klarisa" Marijane Čanak je neobičan roman koji nas u tkivo priče uvlači pričanjem nalik na korijenje, sve je snažno isprepleteno; svjesno i nesvjesno u psihi glavne junakinje, ženski arhetipovi koji iskrsavaju kroz knjigu, blizanačka priča koja se razvija pred nama u dva pripovjedačka glasa - ženski i muški. Klara i Klaus pred sobom imaju težak zadatak - u tom isprepletenom prostoru međusobnih, porodičnih, a kasnije i partnerskih odnosa sa drugima pronaći granice sopstvenog bića. Ovo je priča koja nikog ne štedi i u kojoj se do snage stiže preispitujući krajnje granice bola i predaje. Nasilje, mazohizam i sadizam su teme pred kojima autorka nije ustuknula, naprotiv, one su ovdje uklopljene u priču i provučene kroz svakodnevni život kao otrov koji stiže sa odgođenim i polaganim dejstvom. Koliko su ljudski odnosi premreženi manipulacijom? Koja je granica trpljenja? Koliko snage je potrebno da se slabost pretvori u snagu? I gdje pronaći tu neophodnu snagu kada se čini da je više nigdje nema. O svemu tome knjiga nudi višeznačne odgovore, jedni su oni racionalni, a drugi su oni podzemni, mistični, preobražavajući i povezani sa unutarnjim, tajnim znanjem pramajki koje neprestano rađaju i obnavljaju svijet. "Klara, Klarisa" je priča o ljudskim slabostima, strasti, bolu koji čovjek sam sebi nanosi kada se udaljuje od svog bića i spasonom pronalasku sopstva. To nije lagan put i mogli bismo reći da je posut mučiteljima sa "dobrim namjerama" koji čine kičmu priče pokušavajući Klarisi slomiti kičmu. Žene će čitajući knjigu vjerovatno lako prepoznati arhetipske kradljivce svoje snage. Sa jedne, one literarne strane ovo jeste roman čvrste i umrežene strukture, a sa druge lako se može (pro)čitati i kao psihološka studija arhetipova poput odlične knjige "Žene koje trče sa vukovima" od Klarise Pinkolo Estes, što mu daje dvostruku draž.

Tanja Stupar Trifunović

„Maske su teške, ali žene su lakonoge“ rečenica je koja najbolje opisuje ovu suvremenu bajku, istkanu majstorski, jezikom i maštom kakvu na domaćoj književnoj sceni rijetko srećemo. Često uronjena duboko u nesvjesno i na granici da ispuni nametnuto proročanstvo („Klara, ti si bolesna!“), razapeta između slatkog uzbuđenja i velikog srama, između besciljnog trčanja i slobodnog pada, Klara bira skok. Kad jednom odskoči dovoljno visoko, taj pad će se zvati sloboda. Omogućit će joj da čini ono što je oduvijek željela i u čemu su je odmalena sputavali: da bude žena i da pjeva.

Julijana Adamović

Ovo je jedna od onih knjiga o kojima je teško govoriti – jer su varljive i vrlo lako bi se moglo desiti da kažemo nešto što ne ide da se kaže. Svijet koji je stvorila Marijana Čanak, uvjerljiv je, pomalo jeziv, dalek a istovremeno tako poznat i blizak. Dok čitate Klaru, Klarisu, od svakog lika strepite da biste se u njemu mogli pronaći. Padaju mi na pamet Agota Kristof ili Julijana Adamović; uz njihove ću romane, na polici, čuvati i ovu knjigu kojoj se istinski radujem.

Almin Kaplan